Dugo nismo cijepali atome… Piše se dosta o dacovima, chi-fiju, gramofonima… A gdje su pojačala? Velika, teška, neučinkovita, vruća, sexy... evo traktata.

Nedavno sam shvatio da svijetu mogu ponuditi svoje dojmove i usporedbu tri dobra pojačala bez vremenskog odmaka. Ako uspijem prenijeti na ''papir'' ono što čujem možda će nekome biti od pomoći. I meni je često bilo potrebno iskustvo ili mišljenje o nekom uređaju, pa sam bio sklon vjerovati kojekakvim napisima s drugog kraja svijeta. Usporedbe raznih uređaja s vremenskom odgodom su jako varljive, pa takve odbacujem u startu kao relevantne.
Pravi zaplet počinje potragom idealnog pojačala za Ayon Gyrfalcon zvučnike. Prošlo je tu nešto cjevaša, vintage-a, D-klasa, ali najbolje rezultate sam dobio s Pass X250.5. Nisu mi uopće nedostajale lampe na čiji sam se zvuk navukao, što je bio vrlo dobar znak, a dobio sam i još ponešto što je nedostajalo cjevašima (muda do poda).

Taman sam se uljuljao kad se u prodaji pojavio predmet mojih mokrih snova - Krell FPB300CX u mint stanju, još sviježe refrešan! Može li bolje od toga? Takva prilika dođe jednom u stoljeću, pomislih, ako ga ne ugrabim netko će ga zauvijek pospremiti u svoj brlog i adio krellac. Panika je učinila svoje i monstrum se vrlo brzo našao nasred mog dnevnog boravka. Od euforije tih dana nekih detalja se baš i ne sjećam…ali znam da mi ga je bolja polovica pomogla dotegliti u stan. To se ne zaboravlja.

S vremenom su otišli Ayoni, a stigli Quad elektrostati. Zvuk sustava je otišao u drugu dimenziju, a pojačala su mogla pokazati još neke atribute. Novi vlasnik Ayon zvučnika je uz dosta pokušaja-promašaja napokon našao sreću s Ayon Thor cijevnim monoblokovima. Izgleda da je taj zvučnik ipak bio stvoren za dobru cijev, ali trebalo je zavući ruku dosta dublje u džep za dobrog lampaša što tada baš i nisam bio spreman. No, na kraju su stvari ispale jako dobro za obojicu. Imao sam zvuk iz snova, kojem se i dan danas čudim nakon nekoliko godina uživanja. No, kako kaže ona stara.. kad sve napokon složiš onda je najbolje vrijeme da sve razbucaš 😊

Posljednja akvizicija, Moon W-7, osvanula je kao rezultat višegodišnjih dojmova koje skupljam slušajući prijateljevu kombinaciju Quad ESL/Moon 5.3 i internetskog mita kojeg sam negdje putem skupio ili pročitao jednom davno, a govori o nevjerojatnoj sinergiji uređaja iz ovih kuća. Čini mi se da je to napisao, meni vrlo dragi audio novinar, pokojni Art Dudley. Volio sam čitati njegove putešestvije u kojima su se redovno pojavljivali Quad elektrostati i potraga za idealnim pojačalom. Uskoro ćemo saznati je li bio u pravu. Starije serije Moon pojačala (W3, W5, W5.3, W7, W8) ne pojavljuju se gotovo nikada u second handu što je meni vrlo dobar pokazatelj i razlog više za potegnuti 1200km kako bi ga se dočepao. Od svih junaka na putovanju wingman mi je bio, pazite sad – vlastita žena! Lucky me, to je sve što ću reći na tu temu.

Na papiru

Dimenzije i masa prate stanje na papiru. Zajedničko im je da su sva tri pojačala balansiranog ustroja. Krell je najsnažniji od trojca s 300W po kanalu i dupliranjem snage s padom impedancije sve do kilovatnih vrijednosti (double down). Klizna A klasa omogućava biasiranje u hodu prema potrebama signala, pa je time doskočeno rasipanju topline i ostalim dražima A klase zahvaljujući čemu je donekle normalnih gabarita i težine (41kg) premda je vizualno najupečatljiviji.

Pass ga prati u stopu s 40kg mase i 250/500W snage od čega prvih 15W daje u A klasi. Moon je dimenzijama najmanji, nudi 150/300W od čega 5W u A klasi i oko 35kg mase. Ostali, meni zanimljivi, podaci su npr. snaga transformatora. Pass ima jedan toroid od 1250VA, Krellov je 1700VA, a Moon ima dva od 500VA. Kad uzmemo u obzir omjer deklarirane snage pojačala i snage trafoa ispada da najmanji Moon ima najveću zalihu u trafoima. Damping faktor je isto tako na strani Moona (800), podatak za Passa kaže 150 dok ne nalazim ništa za Krell. Neki podatak s neta govori da se kreće u rasponu od 50 do 200, ovisno o otporu. No, ovi podaci ne znače ništa u praksi, bez slušanja spadaju samo u fun fact. Ima već koju godinu kako se družim s Passom i Krellom, dobro poznajem njihov pečat u zvuku sistema dok je Moon upravo prošao 'medeni' mjesec, uho se taman naviklo pa je osnovni uvjet za usporedbu zadovoljen.

Pass
S Passom se družim najduže. Nekoliko godina bez audio nervoze, u audiofilskom poimanju vremena je vrlo dugi period. U tom razdoblju mira samo sam konzumirao glazbu i obnavljao kolekciju novim albumima. Došao je nakon cijevne faze s Jadis monoblokovima i vintage legende Pioneer M22, oba u A klasi. Pass X250.5 kao da je objedinio sve dobro iz tih pojačala i podigao letvicu za još nekoliko nivoa. Od početka mi se svidio taj lijepi, veliki zvuk s puno mesa, živahan i dinamičan, nikad dosadan ili naporan. Zanimljivo je da je Passov bas, iako vrlo masivan i pun, istovremeno i brz, agilan, odlično povezan s ostatkom. Pojačalo ima mekoću i prirodnost, koja ''mazi'' slušatelja i ne pokazuje agresivnost, no vrlo brzo se može transformirati u zvijer koja će zarežati i pokazati grubost ako je materijal nešto iz hard rock žanra poput Rage against the machine, ili antologijskih, nešto 'mršavijih' zapisa Led Zeppelina, Deep Purplea, standardnih produkcija iz tog doba… Udarci basa su siloviti i masivni, s više safta i koju milisekundu duži nego krellovi, pa iako sam svjestan da to možda nije skroz točno, jako dobro paše na većinu rock snimki. Ono što je potpuno neodoljivo svakome tko traži dušu glazbe je sredina koja ima sjaj (glow), bogate boje, vrlo je zamamna i živopisna, instrumenti imaju prirodnu toplinu, opipljivih su tijela i vrlo uvjerljivog timbra, a sve je lijepo smješteno na pozornicu koja se prostire široko i duboko iza zvučnika. Vrlo lako se navući na Passov zvuk i gotovo u svakoj snimci se može uživati. Čak i one vrlo loše producirane postaju slušljive i zadrže veći dio glazbe. To gotovo nikad nije mršav zvuk, uvijek je prisutan sloj ili dva ''mesa na kostima'' koji daje punoću te izvlači najmanju naznaku ritma na snimci. Opraštam mu žrtvovanje prozirnosti i otvorenosti u najgornjem dijelu kako bi držao na okupu i naglasio ono što se događa u uhu najdelikatnijem području – sredini. Bez dobre sredine uzaludno je sve ostalo što pojačalo dobro iznosi. A glazba s Passom ima protok, klizi kao cjelina bez ikakve potrebe za analizom, a detalji nikad nisu svrha sami sebi nego integrirani dio muzike. Malo je reći da me Pass osvojio svojim atributima i dugo nisam mogao niti pomisliti na promjenu. Čak i kad bi se zaželio promjene i drukčijeg zvuka nakon nekoliko dana bi vratio X250.5 da odmorim uši i uživam bez kritičnosti. Plug&Forget, kako bi se reklo.

Krell

Kad sam u sistem uvodio Krell bio sam u fazi velikog zadovoljstva sustavom na Passov pogon. Glazba je bila u fokusu, a ne uređaji. Stoga sam imao vrlo velika očekivanja. Može li ponuditi nešto bolje, drukčije? Slušao sam ga u jednom sistemu gdje su dinamika i kontrola bili impresivni, gotovo referentni do dan danas. No, prvi dojam kod mene je bio zbunjujući – bio je to sličan, raskošan i mišićav zvuk vrlo širokog raspona, koji fascinira i izaziva wow efekt no nije mi se dopala ekstra količina energije u visokom području i evidentni nedostatak boje u sredini. Čuo sam definitivno više detalja sa snimke, gornji dio je bio primjetno otvoreniji, ali mi je nedostajao Passov bogati ton. Pomislio sam tad kako je to ogroman potencijal samo ga treba malo ''porihtati''. Bas je bio dubok, eksplozivan, nešto čišći i bolje definiran, pa se zvuk ponekad činio tanji za sloj ili dva u gornjem basu. Prostor je bio jednako prostran po dubini, a ocrtavanje izvođača/instrumenata još jasnijih, preciznijih rubova nego sam navikao. Količina detalja je fascinantna, a Krell uvijek impresionira kontrolom, brzim udarima i definicijom. Unatoč renomeu i etalonu za bas područje nemam osjećaj da je dominantniji ili naglašeniji od Passa, ali kad se stvari poglasne još više dolaze do izražaja eksplozivni tranzijenti i beskonačna zaliha snage bez ikakve naznake limita. Čini se da bi zvučnici vrlo brzo izvukli deblji kraj ako se pretjera s odvrtanjem pota. Primjetno je također vrlo čisto i ''ravno'' područje mid-basa, koje je kod Passa nešto isturenije i zavodljivije. Ovdje nema slatkoće i romantike. Iz tog razloga dojam je vrlo precizna zvučna slika uz posljedično nešto tanja tijela izvođača i mnogo lakše čujnim bas detaljima. Krellova transparentnost i svojstvo bezbojnosti čini ga odličnim alatom za izvlačenje što više informacija sa snimke i definitivno je odlična baza da se smislenim ''matchingom'' složi zvuk po želji. Dobra analogija bila bi usporedba sa jakim, bijelim led svijetlom – sve se vidi, ništa nije u sjeni, ali nakon dužeg gledanja poželite malo kontrasta, pokoju sjenu ili sunčane naočale.

Revizija

Nabavkom elektrostata i postepenom promjenom okoline (zvučnički kabeli, strujni kabel, interkonekti, izmjena nekoliko pretpojačala do osjetno boljeg Moon P5) Krell je profitirao najviše tamo gdje je malo žuljalo. Sad je tu puno rezolutniji i smisleniji gornji dio, potpuno integriran u ostatak spektra, više ne dominira svjetlina, postignut je balans, pa je sredina prezentnija iako je još ostao okus hladnije, sivkaste palete boja. Kao i mnogi vlasnici Krell pojačala pomislio sam ga malo obojati cijevnim pretpojačalom, ali zbog ustroja to baš i nije najzdravija opcija za samo pojačalo. Osim toga FBP ima samo XLR konekciju. Zato sam pri ruci imao Ayon CD-5S player koji ima cijevi u izlazu i kontrolu glasnoće što, prema očekivanju, nije ispalo dobro. Ayon ipak zaostaje za pravim preampom. Naposljetku, uz još neke izmjene (Transparent IC i Cardas GR zv. kabel, DIY strujaš) Krell je prosvirao bliže mom idealu i pokazao da ima dušu ali još uvijek nisam uspio izvući ljepotu tona i uvlačenje u glazbu kakvo nudi Pass. Krell isto može zazvučati lijepo i nježno, tehnički je besprijekoran u izvedbi, kreira širok i dubok prostor, ali ostaje donekle distanciran, ne nudi emociju sam po sebi. Pojačavanje glasnoće smanjuje taj dojam i približava glazbu slušatelju na način da impresionira slušatelja tehničkim dometima reprodukcije (brže, više, jače). Nisam se nikad dočepao pretpojačala iz iste kuće kao njegovog prirodnog partnera, a isto tako mislim da ima zvučnika na tržištu koji bi s FBP300CX možda bolje surađivali od elektrostata i pružili muzikalnost nekim svojim začinima. Projekt Krell se nastavlja, ima tu još posla…

A Moon?

Od prvog uključivanja pa do danas ostao je osjećaj da je Moon najuzbudljivije pojačalo na polici, unatoč značajnom zaostatku snage na papiru. Ali ne radi se tu o postignutoj glasnoći, koja je kod mojih elektrostata ionako ograničena na oko 100dB, već je taj efekt rezultat zapanjujuće uzbudljive prezentacije i najboljeg dojma stvarnosti. Od mikrodinamike do najsnažnijih dinamičkih uzleta osjećaj je isti. Primjetno je to čak i na tihom noćnom slušanju, pa imam na pladnju svu dramatiku izvedbe bez da moram podizati adrenalin glasnoćom. To se osjeti čak i kod internet radio stanica koje su živnule bez obzira na uglavnom vrlo upitnu propusnost. 3D efekt je osjetan već i na nižim rezolucijama i dok upravo slušam jazz radio s jedva 128kb/s opet se pitam kako je to uopće moguće? Vrlo opipljiva jazz gitara teškog, drvenog tona, u pozadini orgulje (Jazzgroove, JC Stylles – Don't Explain), sve je vrlo stvarno i uvjerljivo, prisutno u prostoru…
Kad se kao izvor ponudi kakva dobra snimka na CD-u (npr. Tord Gustavsen Trio – Seeing - ECM) osjetimo kvantni skok u rezoluciji, uz neke osobine koje su Moonu ''defaultne''. Tonska paleta je kod W-7 jednostavno ''ispravna'' bez obzira na razlučivost izvora. Prirodna, najbliža pravoj stvari od sva tri pojačala. I dok Pass ima svoj ¨zlatni premaz¨, koji vrlo godi uhu, Krell je nešto tonski blijeđi, impresionira detaljima i transparentnošću, Moon iznosi glazbu točno kakva treba biti. Svaka snimka je na svoj način svježa i zanimljiva. Ugođaji se mijenjaju kao da pojačalo nema karakter, izmiče se s puta glazbi, a ono što izlazi iz zvučnika ne može se rastaviti na segmente jer je dio cjeline. Udarac činele je nedvojbeno metalan i pršti s odličnom dinamikom, dugo titra s puno zraka i sporo iščezava u prostoru. Ne može se govoriti o izdvojenim ''visokima'' osim kad je primjetno da je glazba umjetno generirana ili snimka skroz upropaštena. Za razliku od Passa koji će oprostiti poneku produkcijsku grešku, Moon neće biti toliko blagonaklon svemu što pustite kroz njega, ali zato ćete imati promptni i vrlo jasni uvid o kakvoj se snimci radi i da li je ono što čujete pravo ili sintetsko. Druga krajnost od Krella kod kojeg ćete lošu snimku poželjeti što prije izvaditi i nikad više ne staviti u player - nema opraštanja i gledanja kroz prste, pa loše snimke zvuče - loše. Kod Moona je karakteristika još nešto – jasnoća i nedostatak ikakve natruhe zrnatosti. Nećete nikad čuti izdvojene ''pixele'', uvijek će to biti kompletna slika. Izražena je i razgovjetnost kakvu još nisam doživio u sistemu – lakoća razumijevanja riječi pjesama bez naprezanja čak i kod poznatih ''ubojica'' artikulacije (hint-Bob Dylan). Vokali su, osim razumljivosti, dobili na plastičnosti, a usta su realnih gabarita i osjetnih aura, smještena na zvučnom zidu, u ravnini ploha zvučnika. S Moonom je ta pojava izviranja točaka izvora zvuka iz potpunog crnila najdojmljivija i ponekad izaziva nevjericu. Nisam sklon vjerovati u iscrtavanje glave i ostalih pojava za koje je zaslužan mozak i mašta slušatelja, a ne zvučni valovi, ali neke pojave su ovdje na granici mogućeg. Moon još nisam imao priliku slušati na drugim zvučnicima, pa ne mogu tvrditi je li ovo što čujem univerzalno ili samo fenomenalan match s elektrostatima. Ali neke snimke zvuče nestvarno u svojoj uzbudljivoj realnosti i živosti…

Revizija 2 - Par bodova za Krella

Priliku isprobati subwoofer nisam htio propustiti premda sam se bojao da će to narušiti mir koji mi daje trenutni sustav, mir koji sam uzgajao godinama, a vrlo ga je lako izgubiti u trenu. Uspio sam podesiti oba suba (Rel S3 i S2) bešavno uz manje muke nego sam očekivao. Razlog je što Quadovi idu dosta duboko (30Hz), pa subovi imaju zadatak samo nastaviti tih nekoliko posljednjih hertza kad je to potrebno i rade praktično na minimumu. No, benefiti subova su višestruki i na akustiku i ostatak spektra, ali to je za neku drugu temu… Ono što je ovdje zanimljivo je da uz subove Krell zvuči još bolje. Pokoja grbica u frekventnom odzivu i sve je puno bliže onome što moje uho voli. Malo safta na već jako dobro jelo, točno ono što je trebalo.

Na kraju…

Prilično je očito da moj sustav s Moonom zvuči najbolje. To je moje subjektivno mišljenje, ali usudio bih se reći da bi svatko sa malo afiniteta za glazbu zaključio isto. Moon jednostavno ''kopa'' dublje, bliži je pravoj stvari, glazbi kakvu je čujem uživo. Pass je dugo bio moj favorit i još uvijek je pojačalo s kojim sam najdulje imao audiofilski mir. Ne traži nikakav poseban tretman, kabele ili ugađanje okolnih uređaja kako bi prosvirao i pritom daje jako puno zadovoljstva. Da nisam ''čeprkao'' i pronašao W-7 isto tako bi uživao bezbrižno u glazbi i živio sretno s Passom. S druge strane, Krell FPB300CX impresivan je stroj bez okusa, boje i mirisa. Proziran, bezbojan, detaljan, za mnoge idealan. Traži igranje i pažljivo uparivanje s okolinom kako bi osim impresioniranja izvukao i emociju. Svako od pojačala pružilo mi je puno lijepih trenutaka i gušta, ali činjenica je da sam s Moonom našao idealnog partnera. Koliko sam sretan toliko sam i užasnut završetkom potrage…