Danas sam stavio "Blonde on Blonde" u temu "Albumi izdani na današnji dan", i automatski se prisjetio jednog razgovora s Bob Dylanom gdje je upitan da li bi danas mogao napraviti takve pjesme?
Vrlo iskreno!
Nisam o ovome toliko često pričao na internetu, pa čak ne i u nekim razgovorima kad se pokene priča o glazbi. Kao što recimo profesionalni sportaši poput NBA igrača imaju svoj "prime" kad su najbolji što će ikad biti, vjerujem da je ista situacija i kod većine umjetnika. Zvijezda na nebu zablista u jednom trenutku i traje određeno vrijeme, i to je to! Možemo cijeniti dugačke karijere pojedinih izvođača, ali mislim da kod svih njih postoji određeni prime kad su im muze umjetnosti bile sklone. Recimo, jedan od mojih omiljenih, Tom Waits, sve poslije "Big Time" za mene kao da ne postoji i da to nije isti čovjek. Do tad su mu svi albumi bili vrhunski. Znači, ne govorim ovdje o tome da li mi se sviđao rani Waits koji je naginjao country pop rock baladama, već mi se sviđao i Waits koji je bio sklon eksperimentiranju u kasnijoj fazi karijere. Ali jednostavno, poslije "Big Time" mi se sve činilo kao da se balon ispuhao.
U2? Achtung Baby i to je to bilo za njih. Tu i tamo se dogodilo nešto poslije toga što nas je podsjetilo na njihove slavne dane (neke stvari sa "All That You Can't Leave Behind"), ali isto je nekako zabava završila sa "Achtung Baby".
Možda dajem previše značaja ovoj temi jer to je zapravo život... I mi osobno u životu imamo svoj prime u određenim segmentima života, bio to poslovni, privatni. I možda većina to shvaća kao sasvim normalnu stvar i ne pridaje previše važnosti, ali meni je razmišljanje o primeu umjetnika uvijek bilo interesantno. Što se to odjednom dogodi da postaneš prosječan? Što se to dogodi da uopće izdaš prosječan album, i da ne vidiš da to više nije to?
Rollling Stones je izuzetak. Oni su sklopili deal s vragom izgleda. 😂