Label: Atlantic
Živa snimka 10.12.2007., 02 Arena, London

Prvo što treba spomenuti jest to da su Zeppelini prije dvadesetak godina objavili Celebration day u nekoliko verzija: 2 CD-a, 2 CD-a + DVD, 2 CD-a + 2 DVD-a, 2 CD-a + BR itd. Već sam bio krenuo prema kasi sa verzijom 2 CD-a i DVD kada sam ugledao povoljniju verziju 2 CD-a + 2 DVD-a i na kraju to uzeo.
Drugo, definitivno sam bio i ostao fan Led Zeppelina iako ne pod svaku cijenu. Oni su u jednom trenutku otišli u legendu i slažem se s Plantom da tu trebaju i ostati. Dojam koji se stječe nakon slušanja Celebration Daya (zatvorenih očiju) jest da njihove naslove svira odličan cover band, da je sve odlično odsvirano, ali nekako previše politički korektno. Zeppelini nikada nisu bili savršeni, bili su jednostavno dobri.
Kada se otvore oči, na bini vidite jednog sijedog, već proćelavog gitaristu s velikim podočnjacima i pivskim trbuščićem, pjevača s istom kosom koju je imao i nekada ali sada s bradicom i velikim podočnjacima, uredno podšišanoga basistu i ćelavoga bubnjara (za razliku od ćaće sa svojom kosmušinom i bradurinom).
Pa da krenemo od najmlađega – Jason Bonham naslijedio je ćaćine gene, to se vidi i čuje kada se obrati pažnja na njegovu svirku. Sve je čovjek pravilno skinuo, čak i bas pedalu po kojoj je stari bio poznat (on je osobno moj najdraži rock bubnjar uz Tommy Aldridgea iz Black Oak Arkansasa). Uz to, Jason lupa pravi rokerski set Ludwiga s velikim bas bubnjem (kakav ćaća takav sin). Onako na prvu može se reći da je John Bonham bio nekako raspjevaniji, dok je Jason tehnički ispravniji. Razlika između ćaće i sina može se opisati i ovako: Jason za vrijeme svirke misli „prva, druga, kontra, tratatrata, prva, kontra, trata, četvrta“ .... a John „ma di sam ono stavio dop ... bemti, treba sutra pregledati onu ždrebicu ... tratatatratata dum bumbumbum tratata ... jebote onaj motor će dostić skoro 400 KS ... bumbum traka ...“. Ali oboje su bez sumnje vanserijski rock bubnjari, s time da Jason sada može reći da je i on svirao u najvećem svjetskom rock bendu.
John Paul Jones je basista iz sjene, bio onda i sada je, iako se danas više primjećuje koliko je svirka Zeppelina ovisila o njemu. Zvuk njegova basa je nepretenciozan, još uvijek bez pretjerano čujnih elektroničkih i MIDI korektora zvuka; sviđa mi se npr. da kada svira fretles ne uzima Fenderov jazz bas (kako bi napravio svaki normalno pomodni basista koji je ikada čuo Jaca Pastoriusa) već Fender precision bas i to onda lijepo svira prstima pri dnu vrata gdje je zvuk mekši i mumljajući. Druga strana John Paul Jonesa je sviranje klavijatura gdje se vidi da cjelokupni zvuk benda nosi upravo on. I vidi se da je čovjek napredovao u sviranju klavijatura. Posebna poteškoća je što kada svira klavijature mora svirati i bas dionice i to na nožnoj jednooktavnoj Rolandovoj MIDI pedali. Takvo sviranje iziskuje vrlo veliku koncentraciju i pažnju jer su pedale (dirke) postavljene vrlo blizu jedna drugoj.
Gitarista sijede kose, koji je napravio više na promociji Gibson gitara nego sva sila njihovih reklamnih agenata i piarova, zove se još uvijek Jimmy Page. Čovjek još svira sa ona svoja tri prsta lijeve ruke, nema više grešaka u intonaciji, čovjek se, zamislite, više ne drogira i vjerojatno mu je čudno trijezne glave svirati zepelinove stvari u zepelin bendu. Sve je korektno odsvirao ali nema više (što je i prirodno) one energije koju je crpio iz koktela mladosti, narkotika, alkohola i ludih ideja. U solo dionicama uzima više pauza nego je to radio prije tridesetak godina, sve je odmjereno i točno i to katkad i zasmeta. To nije originalni Page, to je originalni cover Page.
Samo da usput spomenem, prvi put sam čuo Jimmy Pagea još dok je bio studijski glazbenik, gdje je ispekao zanat do razine najznačajnijeg rock gitariste. Bilo je to na pjesmi Joe Cockera „With A Little Help From My Friends“ iz 1969. godine, na istoimenom albumu, koja je mene mentalno i značenjski odredila za cijeli život. Za mene je to jedan od najznačajnijih rock uradaka svih vremena, a, kao što znate, prvih pet Cockerovih albuma je nešto najbriljantnije što se krajem šezdesetih pojavilo na kugli zemaljskoj.
I na kraju pjevač koji zvuči kao Robert Plant, iako više ne pjeva u visokim registrima. Nema kao original onog prčevitog stava, razdrljenih grudi i izbačena pupka.
Ovaj pjevač je pustio bradicu i zvuči kao onaj Plant koji je nekada pjevao u Zeppelinima a izgleda kao što bih možda i ja kada bih pustio bradicu i kosu te je obojao i nakovrčao. Sve je lijepo ovaj Plant otpjevao, kažem malo u nižim registrima, ima i pomoći s kontrolne miksete; čovjek se, kada ne pjeva, lijepo makne u stranu i tako to. Sve fino. Gledao sam ga uživo bez Zeppelina i to sam i očekivao jer je to sadašnji Plant.
Uživao sam gledati DVD verziju gdje se vidi da svi komuniciraju, da se gledaju u oči, da se smiješe, što nipošto nisu radili na vrhuncu svoje popularnosti. Tada skoro nisu komunicirali, osobito na nastupima, kada su ega u piku, kada je svaki onome drugome nešto dokazivao ... možda su zato i zvučali tako dobro. Uz ovakvu ritam sekciju (isto kao i prije) solisti mogu raditi što hoće, Page ne mora razmišljati hoće li tko ispasti, pogriješiti, odletiti u kontru. Sve je kameno čvrsto, tu sin uopće ne zaostaje za ćaćon a John Paul Jonesa da ne spominjem.
Nema smisla nabrajati koje su pjesme odsvirali, to se može vidjeti na bezbroj internetskih adresa. Sve u svemu odličan koncert, vjerujte nitko neće ovako dobro odsvirati njihove pjesme, ali koliko bi ih volio vidjeti uživo, isto ih tako želim zapamtiti kao bend koji svira, izgleda i ponaša se upravo onako kako su to radili prije 40-50 godina.
Ali ipak, volim ih i slušat ću ih dok god sviraju.
Preporučam isto i vama.

Najluđa Zep-rock numera svih vremena

Mladi Page sa Joe Cockerom