Dva dana prije snimanja albuma „Olé“, Coltrane je 23. svibnja 1961. snimio svoj inauguracijski album „Africa/Brass“, za svoju novu izdavačku kuću, Impulse!, u studiju Van Gelder u Englewood Cliffsu, New Jersey.
Za album „Ole“, posljednji na etiketi Atlantic, na snimanje u A&R studio u New Yorku 25. svibnja 1961., doveo je svoj kvintet (Reggie Workman, Elvin Jones, McCoy Tyner, Eric Dolphy) zajedno s dvojicom sudionika „Africa/Brass“ sessiona, Art Davisom i Freddie Hubbardom. Zanimljivo je da je zahvaljujući istodobnom ugovoru s Prestige Recordsom, Eric Dolphy naveden na albumu pod pseudonimom George Lane.
Originalni album sadrži tri pjesme dok se 1989. godine, na reizdanju albuma, objavljuje i pjesma To Her Ladyship, koja je snimljena na istom sessionu a koja nije objavljena na prvotnom izdanju. Autor te pjesme je Billy Frazier ili Frasier koji je 30-ih i 40-ih svirao tenor saksofon s Jimmy Dorsey & His Orchestra, a 40-ih i 50-ih (zaključno s 1960. godinom) s Dizzy Gillespiem i Dizzy Gillespie Big Bandom. Pisao je aranžmane za Slide Hampton Octet te je autor skladbe Original Untitled Ballad (objavljene primjerice na The Coltrane Legacy, Antlantic, 1970.) koja je poslije postala To her Ladyship (na izdanjima albuma Ole Coltrane, Antlantic-Japan, 1988. objavljena je kao Untitled Original Ballad, a od 1989. u europskim izdanjima Ole Coltrane pod nazivom To her Ladyship).
Ovdje Coltrane zapovijeda klasični jazz s pokojim istočnjačkim prizvucima, a njegovi pobočnici Freddie Hubbard i Eric Dolphy su sve samo ne obični jazz najamnici. Eric na uvodnoj i završnoj skladbi svira flautu, inače je na altu (još uvijek ne prima u ruke bas klarinet), a Freddie zvuči kao da je izašao iz špageti vesterna. Čudesno – počnu temu i onda veslanje. Inače Trane je bio shrvan kada je Eric 1964. umro zbog liječničke gluposti.
Ipak, kolikogod na ovome albumu svirali budući začetnici jazz avangarde ovdje se to ne čuje, osim što je ipak vidljiva, odnosno čujna razlika od ostatka svijeta. Čvrstinu i jazz klasiku drži Hubbard čije solaže izviru iz jazz korijena te bojaju svirku u svjetlu klasičnog svijeta jazz improvizacije. Nakon njega, Trane kreće sa svojom solo dionicom, koja obično ne počinje s notom ni intonacijom kojom završava Hubbard. Ipak, djeluju sukladno očekivanjima i na zadovoljstvo publike. Trane se, očito, najbolje slagao s Ericom – bili su srodne duše, zamišljali su jazz glazbu na isti način, ali eto Eric 1964., a Trane 1967. napuštaju ovu našu dragu ravnu ploču. Nadam se da su se negdje drugdje našli i da su ostvarili svoje snove, što se glazbe tiče.
A što ćete, Coltrane JEST tenor saksofon. Ostale ne spominjem – a što reći o Tyneru ili Elvinu Jonesu. Bili su izabrani u najveći kvartet jazz povijesti i to dovoljno govori o njima. Još kada im se pridruži Garrison ...
Ajmo mi polako ...
Ovi tekstići o Coltraneu se ne računaju.