Zapravo, volim sve jazz klaviriste koji brže sviraju nego što mi mogu dosadit. Jedan od takvih je i amerikanski kljaver Ahmad Jamal, koji je, tamo negdje tridesete godine onoga stoljeća, rođen kao Frederick Russell Jones. Imadem njegovih trideset albuma i svi su mi dragi, ali jedan od dražih mi je Live in Paris 1992. Snimak je to koncerta u kazalištu Colombes na periferiji Pariza, 3. i 4. travnja 1992. Koncert je objavio Verve, odmosmo njegov podlabel Birdology.
Jesmo tehničke detalje? Jesmo.
Osim na jednoj numeri, koncert sviraju njegovi vjerni suradnici James Cammack na bajsu i natezač kožica David Bowler. Osobito cijenim Cammacka, koji na onome svojem veslu vozi posebno divlji groove. Šefu se to, po zvucima koje ispušta, jako sviđa. Američki glazbenici jednako su tehnička besprijekornost i uvježbanost, čime nas europljane bacaju u trans. Jest improvizacija važna stvar, ali u zadanim temama su prvaci. Pa jazz i jeste njihova glazba, on se navodi kao najveći doprinos američana svjetskoj glazbi.
Jazz se, pričaju stari, najlakše i najprijemčivije izvodi na kljavama. Zaslužna je za to fizika instrumenta, iako su najveći jazzeri oni što pušu u rogove, bilo to trublje ili saxovi.
Da puno ne duljim, žena mi je doma i strašno joj idem na šivac, poslušat ćemo Dukeovu numeru Caravan, koju Jamal i društvance naprosto briljantno izvode. Veliku ulogu igra svirka Jamesa Cammacka na bajsu, tako da šef može i samo nasumice lupat po kljavama i opet bi to bilo dobro.
Da ja ne bi dobio iza uva, poslušajte prvo Caravan, pa onda i ostalo. Sve je na jubitou ...
Iđemo ekipa, jen, dva, tri
A ovo pišem samo zato da se ne ugasi ionako slaba zainteresiranost svekoliko javnosti za džez iliti, po naški, jazz.
