Autor članka izražava snažnu preferenciju za kupovinu starih vinilnih ploča umjesto novih, ističući da stari zapisi posjeduju jedinstvenu autentičnost i karakter koji se često gubi u modernim reizdanjima. Stari vinili, poput onih iz 60-ih i 70-ih, nude toplinu, dubinu i sirovost zvuka koje proizvode zbog originalnih materijala i tehnologija snimanja, dok nova izdanja često koriste digitalne alate i kompresiju što može rezultirati sterilnijim zvukom. Osim toga, stari zapisi često dolaze s umjetničkom vrijednošću u obliku originalnih omota i unutarnjih materijala, što ih čini ne samo audio, već i kolektorskim draguljima.
Druga prednost starih vinila leži u njihovoj cijeni i dostupnosti na tržištu rabljenih ploča, gdje se često mogu pronaći kvalitetni primjerci po nižoj cijeni nego nova izdanja koja mogu koštati i preko 30 funti. Autor ističe da, iako nova izdanja mogu imati bolju reprodukciju i manje buke, osobni doživljaj i povijesni kontekst starih ploča nadmašuju te prednosti, posebno za žanrove poput rocka i jazza. Iako priznaje izazove poput potrebe za pažljivim čišćenjem i provjerom stanja, smatra da je ta investicija vrijedna zbog jedinstvenog iskustva koje stari vinili donose.
Old is gold: why I massively prefer buying old vinyl to new