Da li se HiFi hobi može shvatiti kao statusni simbol?
Opet nešto što se provlači direktno ili indirektno kroz više rasprava. Osobno imam stav da je besmisleno dokazivati svoj status kroz HiFi opremu jer mislim da je ovo intiman hobi koji bi trebao poslužiti korisniku ili slušatelju da poluči željene rezultate, bilo to stvaranje osjećaja ugode, sreće, pobuđivanje emocija, "povratak u mladost", i slični osjećaji.
Ali ne smijemo smetnuti sa uma da ipak posjedovanje skupe opreme može signalizirati financijsku moć i sofisticiran ukus, što je tipično za statusne simbole. Audiofili često ističu svoje audio sustave na društvenim mrežama, u razgovorima, kako bi impresionirali druge, što dodatno naglađava i društveni aspekt ovog hobija. Također postoji i status kolekcionarstva što doprinosi statusu - @Sveti_Ilija looking at you 😉 Kolekcionarstvo rijetkih ili ograničenih HiFi komponenti postaje način da se ističu u zajednici, slično kao luksuzni automobili ili satovi.
Ali opet, lako je pogriješiti i nekoga "optužiti" za korištenje HiFi za dokazivanje statusa. Mnogi ljubitelji ulažu u kvalitetnu opremu iz strasti prema glazbi i želje za najboljim mogućim zvukom, a ne radi pokazivanja. Za takve ljude, investicija je emocionalna i funkcionalna bez potrebe za dokazivanjem u društvu ili zajednici.
Ipak mislim da je za većinu ovaj hobi duboko osobni, a ne sredstvo za društvenu afirmaciju.
Eto, "pucajte"... Koje ja vaše mišljenje? Znam da se ovo provlači kroz mnogo tema i mislim da se svi na nekakav način trebamo emancipirati na ovom forumu od ovoga - bilo da se radi o ljudima koji imaju skromnije sisteme poput mene ili ekipe koja je puno uložila u opremu.
