DSD (Direct Stream Digital) je digitalni audio format razvijen od strane Sonyja i Philipsa za Super Audio CD (SACD). Koristi jednobitnu modulaciju s vrlo visokom frekvencijom uzorkovanja (npr. DSD64 = 2.8224 MHz, što je 64 puta više od standardnog CD-a). Postoje i naprednije verzije poput DSD128, DSD256 i DSD512, koje imaju još višu rezoluciju.
Prednosti DSD-a:
✅ Prirodan i analogan zvuk – visoka frekvencija uzorkovanja smanjuje potrebu za agresivnim filtriranjem.
✅ Minimalna digitalna obrada – zvuk ostaje čišći i bliži originalnoj snimci.
✅ Popularan za klasičnu i jazz glazbu – audiofili ga cijene zbog detalja i dinamike.
Nedostaci DSD-a:
❌ Velike datoteke – zahtijeva više prostora nego PCM formati poput FLAC-a.
❌ Ograničena editabilnost – teško ga je mijenjati bez konverzije u PCM.
❌ Mala podrška u streaming servisima – većina servisa ne podržava izvorni DSD streaming.
Koristi se u SACD diskovima i hi-res digitalnim datotekama (DSF, DFF), a za reprodukciju je potreban kompatibilan DAC.
Koliko zapravo ima originalno produciranih DSD izdanja do sad?
Procjenjuje se da postoji nekoliko tisuća izdanja izvorno snimljenih u DSD formatu. Ova izdanja često obuhvaćaju žanrove poput jazza, bluesa i klasične glazbe. Izdavačke kuće kao što je Opus 3 Records poznate su po svojim visokokvalitetnim DSD snimkama.
Međutim, važno je napomenuti da mnogi DSD naslovi nisu izvorno snimljeni u DSD formatu, već su konvertirani iz PCM formata, što može utjecati na kvalitetu zvuka.
S obzirom na to da ne postoji centralizirana baza podataka, točan broj izvorno snimljenih DSD izdanja nije precizno poznat.
Moja pretpostavka je da postoji zanemarivo malen broj originalno produciranih DSD izdanja.