Ne vjerujem u veliku količinu vinila, cd-ova ili digitalnih zapisa bilo koje vrste. Primjerice, jako dugo imam jedan cd koji sam slušao vrlo davno ili ga nisam slušao uopće. Barem se ne sjećam takve brain aktiviti.
Naime, u gomiletini cedeova baš dotični cd je onaj koji se odaziva na ime Chick Corea Akoustic Band – Summer Night – Live. Snimljen je u Sava centru u Beogradu, kažu svjetski internet znalci 1. listopada 1987., a ja vam tvrdim da je koncert održan 30. listopada 1987. Iste godine je izdan vinil pod palicom GRP Records, dok je CD objavljen 1994. godine pod labelom Jazz Door, danas već bivšom i zaboravljenom izdavačkom kućom, specijaliziranom za jazz izdanja uživo ili, razumljivije, na naški, live jazz izdanja.
Na koncertu svira uhodana postava Čikovog Akustik Benda, basista John Patitucci i bubnjar Dave Weckl (za razliku od Electric Banda gdje se ovoj dvojici pridružuju najčešće kitara i saksofon). Njujorčanin Patitucci godinama je renomirani, iskusni i vrlo traženi basista koji svira sve što mu se podastre, a podastirali su mu mnogi svašta. Uz kontrabas, karijeru mu je obilježio šestožičani Yamaha električni bas koji nosi i njegovo ime. A s druge strane Weckl, meni jedan od najdražih „fusion“ bubnjara, zapravo je toliko tehnički potkovan da mu niti jazz niti bećarac nije problem odsvirati. Znate, kod obojice je primjetan nedostatak elementa „show off“ tako da obojica sviraju prigodno, dovoljno da zadovolje apetite publike koja ne dolazi zbog njih već vođa sastava u kojima sviraju.
I tako dolazimo do lika i djela Čika Armanda Anthonyja Corea. Najdraži njegov uradak i danas mi je (i uvijek će mi biti) My Spanish Heart iz 1976. godine. Gospe moja, koliko sam igala istupio preslušavajući taj album, na kojem je definiran cjelokupni budući glazbeni život našeg Čika.
Čik, naime, ovdje svira klavir, što mu je i inače običaj, a repertoar se sastoji od jazz klasika – ima tu svega pomalo: Trane, Monk pa i Wonder – i vlastitih kompozicija. Ujednačeno, slušljivo, bez iskakanja u neke ekstreme – sve što je tadašnji posjetitelj tih koncerata očekivao. Ali zato je naš Čik imao nekoliko stalnih bendova pa je mogao raditi koncerte kakve je htio. U prvom slušnom redu su akustične kljave koje zvuče kao da ih svira profesionalac, s takvom atomskom podrškom bajsa i drumseta – a što reći, bravo momci. Solaže dvojice Čikovih pratitelja su škola kako raditi (jazz) glazbu. Svi znaju gdje se onaj drugi, ili treći, nalazi i gdje ide...
Snimak znade biti katkad plitak, osobito na početku koncerta ali takve se stvari jednostavno zanemare čim date prednost glazbi.
Sve što nisam ja rekao rekli su drugi a glazbene primjere tražite po jubitou.
Pa zašto sam počeo s količinom glazbenih medija – zato jer se u velikoj količini izgubi bit onoga što želiš od glazbe...
Čiko - Litnja noć
